LSD

LSD 25-lysergic acid diethylamide



POVIJEST

Dr. Albert Hoffman tridesetih godina 20. stoljeća bio je
zaposlen u farmaceutskom laboratoriju švicarske tvrtke Sandoz u Baselu,
a posebno ga je interesirao rad na kemiji životinja i biljaka. Od 1935.
godine, Hoffman radi na istraživanju alkaloida na ergotu - gljivicama
koje kao paraziti žive na biljkama riže i nekih drugih žitarica. Kroz
povijest, ergot je ponekad korišten kao lijek za olakšavanje poroda,
ali je često izazivao pretjerane kontrakcije, zbog vrlo nepouzdanog
doziranja. Sredinom 19. stoljeća započeli su pokušaji da se izolira
aktivna supstanca ergota, čime bi se omogućilo precizno doziranje.
1907. postignuti su prvi uspjesi u izolaciji alkaloida ergota, a ranih
1930-ih, izolirana je njihova zajednička jezgra, koja je dobila ime
liserginska kiselina.

Osim pozitivnih učinaka u kontrakciji mišića maternice, ustanovilo se
da alkaloidi ergota djeluju na krvožilni i dišni sustav. Hoffmanova
istraživanja išla su u tom pravcu, te je pokušavao derivatima
liserginske kiseline dobiti željene učinke na pokusnim životinjama.
1938. godine naročita je pažnja bila usmjerena prema 25. derivatu u
nizu eksperimenata, dietilamidu liserginske kiseline, za kojeg je
Hoffman očekivao da će imati najizraženija tražena svojstva. Međutim,
pozitivni efekti na životinjama izostali su, pa je spoj, označen kao
LSD-25 (od njemačkog Lyserg-Säure-Diäthylamid) proglašen
neinteresantnim, te narednih pet godina nije proučavan.

Istraživanja alkaloida ergota išla su i postignuti su mnogi proboji,
ali svih tih godina, dr. Hoffman imao je osjećaj, često karakterističan
za znanstvenike, da LSD-25 ima još svojstava do kojih se nije došlo u
prvom istraživanju i koja zahtijevaju daljnje analize. 16. travnja
1943. LSD-25 ponovo sintetiziran. Hoffmanov laboratorijski dnevnik
opisuje događaj:

"Odjednom sam postao čudno opijen. Vanjski svijet postao je
promijenjen, kao u snu. Predmeti su izgledali kao da postaju živi;
poprimali su neobične dimenzije; i boje su postale sjajnije. Čak su se
percepcija sebe i osjećaj za vrijeme promijenili. Kada su oči bile
zatvorene, šarene slike brzo su se izmjenjivale kao na kaleidoskopu.
Nakon par sati, ne neugodna opijenost koju sam iskusio potpuno svjestan
nestala je. Što je uzrokovalo takvo stanje?"

Hoffman je to odmah povezao s sintezom LSD-a, te je pretpostavio da mu
je vjerojatno kap otopine pala na vrh prsta, pa se tako apsorbirala u
krvotok. Ukoliko je LSD zbilja uzrok te opijenosti, onda je u pitanju
spoj izuzetno snažnog djelovanja.

Bio je samo jedan izlaz iz nedoumice - eksperiment na samome sebi.
Hoffman je sintetizirao najmanju količinu LSD-a koja bi po njemu mogla
imati psihoaktivne učinke - svega 250 mikrograma.

19. travnja 1943. dr. Albert Hoffman u 16 sati i 20 minuta uzeo je u
vodenoj otopini ekvivalent od 5 današnjih tripova. U 17 sati, uslijed
posvemašnje opijenosti i mučnine, Hoffman je zamolio svojeg
laboratorijskog asistenta da ga otprati do kuće, a kako zbog ratnih
restrikcija nije bilo benzina za automobile, putovali su biciklom. Jake
halucinacije pojavljivale su se tokom vožnje, a Hoffman je često imao
osjećaj da stoji na mjestu, premda su se vozili vrlo brzo. Taj događaj
je u hippy pokretu kasnije postao poznat kao "LSD bicycle trip".

Narednih nekoliko sati po dolasku izmjenjivala su se stanja
halucinacija, mučnine i paranoje, a kada je liječnik došao i pregledao
Hoffmana uvjerenog da mu se smrt bliži, nije utvrdio ništa neobičnog na
tijelu osim znatno proširenih zjenica.

Iscrpljen, Hoffman je napokon zaspao i probudio se idućeg jutra, prema
vlastitim riječima, potpuno preporođen i pun energije, dok je osjećaj
mučnine, očekivan nakon stanja ekstremne opijenosti, na njegovo
iznenađenje izostao.

Eksperimenti s primjenom LSD-a u psihijatriji

Ubrzo
su započeli eksperimenti s LSD-om. Znanstvenike je fasciniralo da je
doza pri kojoj LSD djeluje svega 25 mikrograma, dok je otprije poznati
meskalin (izoliran iz kaktusa peyotl krajem 19. stoljeća) djelovao tek
pri dozi od 0.2 do 0.5 grama, dakle 5000 do 10000 puta većoj od LSD-a.

Zaključak istraživanja bio je da se psihoaktivni učinci LSD-a ne mogu
objasniti isključivo promjenama kemijskog djelovanja mozga. Smatralo se
da LSD utječe na najdublje funkcije ljudske psihe, te omogućava njihovo
izražavanje, čime se otvara polje njegove primjene u psihijatriji.
Sandoz je patentirao LSD, koji se 1940-ih davao znanstvenim
institucijama kao eksperimentalni lijek pod komercijalnim nazivom
Delysid. U uputama koje su se distribuirale uz lijek, kao indikacije za
primjenu navedeno je slijedeće:

- Analitička psihoterapija, s ciljem izražavanja potisnutih misli i
postizanja mentalne opuštenosti, posebno u stanjima napetosti i
opsesivnih neuroza

- Eksperimentalna studija o prirodi psihoza - uzimanjem Delysida,
psihijatar može dobiti uvid u svijet ideja i osjećaja mentalnih
pacijenata. Delysid se također može koristiti za izazivanje
kratkotrajnih psihoza kod normalnih subjekata, s ciljem otkrivanja
patogeneze mentalnih bolesti.

Uz napomenu da se ne smije koristiti na oboljelima od nekih mentalnih
bolesti, posebno je navedeno da se Delysid primjenjuje samo pod
liječničkim nadzorom, koji se ne smije prekidati sve dok se efekti
lijeka u potpunosti ne povuku.

Kod primjene LSD-a, dugo zaboravljeni i traumatski događaji mogu se
ponovo pojaviti u svijesti, čime se olakšava psihoterapijski tretman.
LSD omogućava ne samo prisjećanje tih događaja već praktički njihovo
ponovno proživljavanje.

Za razliku od široko korištenih lijekova u psihoterapiji koji imaju
uspavljujuće djelovanje i samo prikrivaju probleme smanjujući njihov
učinak na opće stanje, LSD je korišten kako bi te probleme dodatno
izrazio, te tako otvorio mogućnosti njihovog psihoterapijskog tretmana.


"Nemedicinske" primjene LSD-a

Kada
je sintetiziran meskalin, njegova je primjena bila ograničena na uzak
krug znanstvenih institucija i povremene primjene u krugu umjetnika;
poznato da je Jean Paul Sartre za svoju studiju o mašti jednom uzeo
meskalin, od čega se oporavljao mjesecima.
Djelovalo je da će se
slično dogoditi i s LSD-om - sredinom 1950-ih česte su bile seanse
umjetnika, koji bi nakon tripova stvarali umjetnička djela pod dojmom
proživljenih misli - grana koja je dobila ime psihodelična umjetnost.
LSD su također koristili teolozi i filozofi u istraživanju religijskih
i mističkih iskustava.

Međutim, početkom 1960-ih, LSD se velikom brzinom proširio po SAD-u,
tvoreći pravu maniju; LSD je postao nekom vrstom "lijeka za sve duševne
probleme".

Dobar dio svoje popularnosti u tim danima LSD duguje medijima, koji su
u masovno objavljivali "iskustva" proživljena pod LSD-om. Poznat je bio
interview Caryja Granta iz 1959. u kojem on opisuje kako je nakon
uzimanja LSD-a po prvi put u životu napokon našao mir.

Posebno mjesto zauzima legendarni Timothy Leary, poznat kao "apostol"
LSD-a, inače profesor psihologije na Harvardu gdje je provodio
"istraživanja" na LSD-u - ubrzo je zbog istih izbačen s Harvarda,
obzirom da je čak i najfleksibilnije znanstvenike bilo teško uvjeriti u
znanstvenu opravdanost LSD partyja na trošak sveučilišta. Leary je
naredno desetljeće proveo kao duhovni vođa hippy pokreta, sa sloganom
"Turn in, tune in, drop out".

Zbog ogromne raširenosti, LSD je definitivno zabranjen u SAD-u 1967, dok je Sandoz još 1965. obustavio proizvodnju Delysida.

S vremenom je upotreba LSD-a osjetno smanjena, dijelom zbog same
zabrane, a ponajviše zbog shvaćanja javnosti da je u pitanju droga s
vrlo nepredvidivim djelovanjem na psihu.



Kemija
Do danas nisu jasni točni
mehanizmi djelovanja LSD-a. Eksperimenti su pokazali da LSD vrlo brzo
nestaje iz krvotoka te se apsorbira po organima, a najmanje je LSD-a
upravo u mozgu, gdje se koncentrira u područjima koja reguliraju
emocije. LSD također stimulira vegetativni živčani sustav uzrokujući
širenje zjenica, porast temperature, porast nivoa šećera u krvi i
pojačano izlučivanje sline.

Psihodelični efekti LSD-a prisutni su i nakon što sam spoj više nije
moguće detektirati u tijelu, što znači da LSD vrlo vjerojatno samo
pokreće psihičke mehanizme koji uzrokuju stanje tripa.
Doziranje

Tokom 1960-ih, LSD se na ilegalnom tržištu najčešće pojavljivao u
obliku praha ili kristalića, tipične doze oko 300-400 mikrograma.
Kasnije se ustalio oblik papirića površine do 1cm2 umočenih u vodenu
otopinu LSD-a, te ga u takvom obliku sadržava nekoliko desetaka
mikrograma, što je i danas standardna doza. Pojedini tipovi tripova
razlikuju se po crtežu na papiriću, no, za razliku od raznih vrsta
ecstasyja, kemijski sastavi svih tripova isti su: LSD-25, razlika je
samo u dozama, koje variraju od 25 do 150 mikrograma. LSD je vrlo
nestabilan spoj, i razgrađuje se pod utjecajem svjetlosti i kisika.

Po konzumaciji, LSD se potpuno apsorbira u krv u probavnom traktu.
Nekada se LSD uzimao i intravenozno, a poznati su i slučajevi uzimanja
LSD-a držanjem tripa na koži (Hendrixova iskustva široko su
dokumentirana) ali ništa od toga ne proizvodi drugačije učinke. Kod
vodene otopine potreban je veliki oprez jer jedna kapljica može
sadržavati ogromne doze, ekvivalentne i nekoliko stotina standardnih
tripova.

Predoziranje, ovisnost, testovi

Kod
LSD-a ne postoje klasični simptomi predoziranja, ali je kod vrlo jakih
doza (preko 150 mikrograma) vjerojatnost paranoje i trajnih psihičkih
posljedica bitno povećana. Smrtonosna doza LSD-a kod ljudi nije poznata
i u svijetu nije zabilježen niti jedan slučaj smrti izravno povezane s
trovanjem LSD-om, premda su poznati slučajevi samoubojstava izazvanih
psihozom ili halucinacijama na LSD-u. Smrtonosna doza za čimpanze je 5
mg po kilogramu, a neposredan uzrok smrti bio je prestanak rada dišnog
sustava.
Testovi na LSD nisu uključeni u standardne testove na
droge, zbog svoje složenosti i visoke cijene. Nakon najviše 48 sati
više se ne može detektirati u urinu, a u krvi već nakon najviše 24 sata
od konzumacije.

Za LSD nije dokazano razvijanje fizičke ovisnosti, ali moguće je da
ljudi postanu psihički naviknuti na redovito uzimanje LSD-a. Učestalim
uzimanjem ne razvija se tolerancija, što znači da s vremenom nisu
potrebne sve jače doze, kao što je slučaj kod npr. ecstasyja.
Tolerancija postoji jedino 2-3 dana nakon uzimanja, kada će ponovno
uzimanje LSD-a izazvati slabe ili nikakve efekte.

Nije dokazana nikakva kemijska šteta uzrokovana LSD-om, kao npr.
uništavanje neurona i sl., ali psihičke promjene koje nisu nužno
pozitivne mogu biti trajne.
Djelovanje

LSD
djeluje vrlo sporo a cijeli trip može trajati i preko 12 sati. Počeci
djelovanja osjećaju se tek 20-90 minuta nakon uzimanja, ovisno koliko
je vremena prošlo od posljednjeg obroka. Česta je pogreška da neiskusni
konzumenti zaključe kako doza nije dovoljna, te žele uzeti još. U tom
periodu, LSD uzrokuje osjećaj iščekivanja i napetosti a ponekad i
iznenadnog priljeva energije te povećane osjetljivosti na svjetlo.

Narednih 15-30 minuta efekti LSD-a se pojačavaju (coming up), da bi
dostigli vrhunac na platou, koji traje od 2 do 8 sati, ovisno o dozi.

Na platou, konzument ima vizualne efekte i halucinacije kod otvorenih i
zatvorenih očiju (OEV - open eye visuals i CEV - closed eye visuals),
promijenjeni tok svijesti i razmišljanja, mentalnu i fizičku
stimulaciju, osjećaj uvida u "nešto više" od običnog stanja svijesti,
pojačano kreativno razmišljanje, povećanu osjetljivost na vanjske
podražaje, dublju percepciju glazbe te opće poboljšanje stanja
psihičkog stanja konzumenta.

Međutim, prisutne su i brojne opasnosti. Vrlo su vjerojatne nagle
promjene raspoloženja koje mogu varirati od duboke depresije do
euforije. Zbog pojačane osjetljivosti na vanjske podražaje, vrlo je
značajan setting, ambijent u kojem se LSD konzumira i glazba koja ga
prati. Moguće je da i jedan bezazlen zvuk skrene misli u pogrešnom
smjeru, uzrokujući osjećaj paranoje, kao i da najsitniji vizualni
detalji uzrokuju depresiju kod konzumenta.

Ključno je stanje svijesti u kojem osoba konzumira LSD (tj. set).
Prošli događaji, preživljene traume i potisnuta sjećanja mogu se ponovo
proživjeti, uzrokujući strah, izgubljenost i konfuziju. Stoga, osobe
koje su psihički nestabilne, nezrele, nesigurne nikako ne bi smjele
konzumirati LSD. Isto vrijedi i za maloljetne, jer duboka i jaka
emotivna iskustva pokazuju se kao prevelik teret na još neizgrađenu
osobnost maloljetnika. Eksperimenti rađeni 1950.-ih pokazali su da je
tadašnja terapija LSD-om na maloljetnicima neprimjenjiva, te da su
negativni efekti puno izraženiji.

Nemoguće je predvidjeti kakvo će biti djelovanje LSD-a. Moguće je da
sve prođe u redu i da konzument proživi dobar trip, a opet moguća su
stanja duboke paranoje, psihoze i konfuzije, koja ostavljaju duboke
psihičke posljedice, od kojih se osoba oporavlja mjesecima. Zabilježeni
su slučajevi osoba koje se nikada nisu spustile s tripa, te su ostale
"zarobljene" u tom stanju, na dugotrajnom liječenju u odgovarajućim
ustanovama.

Osobe koje se ipak, odluče na konzumaciju LSD-a trebale bi pristupiti
"eksperimentu" s najvećom pažnjom i planiranjem već nekoliko dana
prije, pripremajući um na to iskustvo, razgovarati o tome s
prijateljima, temeljito pripremiti set i setting. Preporučljivo je
tokom tripa imati uz sebe neki lijek na bazi klorpromazina (kod nas ima
komercijalni naziv Prazine) koji se koristi kao antidot za LSD. Prazine
je izuzetno štetan preparat, ali bolji je izbor upotrijebiti ga, nego
proživjeti horror trip, koji će možda nepopravljivo poremetiti psihu.
Prema istraživanja, do 0.2% tripova tako završavaju, a njih 2/3 ima već
neku povijest psihičkih poremećaja. Osobe s obiteljskom poviješću
psihičkih bolesti, posebno schizophrenie nikako ne smiju konzumirati
LSD.

Opasno je dati nekome LSD bez njegovog znanja. Osoba tada nije svjesna
da su halucinacije posljedica LSD-a, već ih doživljava kao stvaran
svijet ili zaključi da gubi razum. Poznat je slučaj takve šale među
kemičarima Sandoza, koja je skoro završila tragično, jer se nesvjesni
kemičar htio okupati u ledenom jezeru usred zime. Srećom, u posljednji
čas šaljivi su ga kolege spriječili.

recite ne drogi

Bolest.